Prije 10 mjeseci i 5 dana izgubila sam svog oca, svoju najveću podršku i najboljeg prijatelja. Moj otac, moj uzor i moj heroj čiju sam podršku imala u svakom momentu svog životu, u svakom periodu. Osoba u čijem zagrljaju sam bila najsigurnija. Moj otac je imao dijagnozu karcinoma neuroendokrinih žlijezda, za moje uši tada nepoznat pojam. Tri mjeseca je trajala njegova borba, naša borba sa svim kemoterapijama, nalazima, pregledima. Borba iz dana u dan sa nepoznatim, nemogućim, ali eto ljubav ti daje snagu i volju da se boriš. Tog 9.12.2022. dio mene je zakopan sa njim. Gledajući kako odlazi vidjela sam kako se život u meni gasi, a na drugi način osjetila sam i olakšanje. Olakšanje iz jednog razloga, što ga više ništa nije boljelo. Sve što sam u životu postigla, uspjela sam zahvaljući tvojoj podršci. Djetetu ne treba ništa više nego podrška, vjetar u leđa. To shvatiš tek onog momenta kad nema više tog vjetra i samo te uspomene tjeraju da ideš naprijed. Nada da tamo negdje sjediš i gledaš kako prolazim sve ovo, ponosan jer sam ovako jaka. Nedostaješ mi, nadam se da si na boljem i da te više ništa ne boli. Prokleti karcinom. Voli te tvoj pilić.
Naslov spletišča 